Home » Biciklizam, trening » Biciklizam u vrhuskom triatlonu

Biciklizam u vrhuskom triatlonu

Biciklizam u vrhuskom triatlonu

Autor: TKZd

Biciklistički dio triatlonske trke stavlja pred organizam jedinstvene fiziološke I biomehaničke zahtjeve te se itekako razlikuje od biciklizma zasebno. Poznavanjem ovih razlika sportaši I treneri mogu adaptirati treninge po  principu specifičnosti. Primarni naglasak je na aerodinamičnoj formi I efikasnosti treninga.

Uspjeh u triatlonu kao I drugim sportovima izdržljivosti ponajviše ovisi  o ograničenosti kardiovaskularnog sistema.  U laboratorijskim uvijetima se ovi parametric lako utvrđuju: Vo2max, anaerobni prag pa se I trening može prema njima jednostavno prilagoditi. Iako se stanje treniranosti moze podići nespecifičnim (zasebnim) treniranjem, triathlon zahtjeva specifični pristup radi optimalnih fizioloških adaptacija organizma.  Metode za povećanje efikasnosti u radu od velikog značaja posebice u vrhunskih triatlonaca, ali I ne samo vrhunskih, jer energija koju sačuvate iz jedne discipline koristit će vam u sljedećoj bilo da ste prvak ili amater. Jedinstvenost bciciklističkog dijela triatlona je da se na biciklu dolazi iz drugog medija I horizontalnog položaja a potrošnja mora biti takva da se ostavi dovoljno snage za posljednju discipline – trčanje.

Trening efikasnosti

Najčešće vježbe koje koriste biciklisti za poboljšanje efikasnosti su

  1. Neovisni rad nogu (focus na svim fazama vrtnje a ne samo potisku
  2. Vježbe za povećanje kadence (100 – 110 okretaja u početku bez nepotrebnih pokreta gornjeg dijela tijela) Povećanje cadence povoljno djeluje na trčanje u triatlonu
  3. Vježbe snage nogu. Ove vježbe mogu biti vježbe na bicikli sa niskom kadencom I velikim opterećenjem. Triatlonci moraju ove vježbe izvoditi u poziciji na biciklu koji odgovara onom na utrci. Duboki čučanj donekle oponaša položaj triatlonca na bicikli pa može poslužiti kao suha vježba snage.

Aerodinamika

Povećanje efikasnosti biciklisti omogućava povećanje brzine  bez povećanja utroška snage ili smanjnje utroška snage bez smanjenja brzine, ovisno o razvoju trke. “Aero” pozicija za smanjnje otpora kao I biomehanička efikasnost te pozicije zahtjeva od triatlonaca da što više treniraju tom položaju. Najčešće greške se rade kod vježbi cadence kad bciklisti na trenažeru iz aero položaja podižu gornji dio tijela a s time I otvaraju kut u zglobu kuka što narušava princip specifičnosti I ne simulira uvjete utrke. Bicikli za triathlon su posebno prilagođeni  aero položaju bicikliste pa je opravdano korištenje “aerobara” što omogućava pomicanje naginjanje naprijed.  Sjedalo na bicikli je pomaknuto prema naprijed tako da je vertikalno iznad pedala što utječe na kuteve u koljenu.

Zaključak je da se taktika vožnje u triatlonskom biciklizmu razlikuje od zasebnog biciklizma u mnogočemu. Treniranje I strategija na utrci će  ovisiti o udaljenostima koje se svladavaju. Svakako, vježbe za podizanje efikasnosti vrtnje, povećanje kadence, promjena položaja na bicikli I trening snage se moraju uzeti u obzir. Princip specifičnosti se mora poštovati  a način vožnje na utrci se mora što više koristiti u treningu.

 

 

Tags: ,

Comments are closed.